Pogled preko ograde – je li SNS već izgubio izbore u Srbiji?

Posted March 16th, 2012 in Blog by Krunoslav Vidić

Premijer Mirko Cvetković, iako se na početku nije činilo tako, odradio je puni mandat i dočekao nove parlamentarne izbore u Nemanjinoj 11. Još samo mora izdržati do Đurđevdana. Ako bude imao sreće, parlamentarni će izbori donijeti očitog pobjednika i brzo sastavljanje nove Vlade. Hoće li neki od sadašnjih ministara nastaviti posao koji su do sada radili, hoće li promijeniti resor ili će se povući u hladovinu Skupštine, ovisit će o vrlo vjerojatnom preslagivanju dosadašnje vladajuće koalicije i, u biti, odnosima među strankama koje i sada čine vladajuću većinu u Srbiji.

Ako je suditi po nazivu izborne liste Demokratske stranke – Izbor za bolji život – Boris Tadić – Deda Mraz, kako su Cvetkovića prozvali zbog nesnalaženja u globalnoj krizi koja se odavno prelila preko granica Srbije, više neće biti dio srpske Vlade. Ili barem neće biti premijer. Ako je suditi po riječima Borisa Tadića koji sada, kao spasitelj, obilazi Srbiju i propovijeda kako našim istočnim susjedima treba novi, jaki premijer iz DS-а. kao da sadašnji to nije bio. Ali, izgleda, nije trebao biti jak, kako ne bi ugrozio lik i djelo igrača s Andrićevog venca.

Moguće je da će se neki zapitati otkud mi to da su Srpska napredna stranka i Toma Nikolić već izgubili izbore. E pa, kako stvari stoje, SNS i Toma su, iako je do izbora skoro dva mjeseca te duga i naporna kampanja, prema sadašnjoj postavci kampanje, već poraženi. Preciznije, kako stvari stoje, SNSu će se dogoditi ono što mu se događalo dok je bio SRS. Kako se to u Slavoniji zna reći, doći će do vode, ali se neće napiti. Po svemu sudeći, Toma i SNS će biti relativni izborni pobjednici, ali im to neće biti dovoljno da uopće počnu pregovore o Vladi, a kamo li formiraju Vladu Srbije. Ako se pitate kako?, zašto?, računica je jednostavna. Svi pokazatelji govore da je SNS na nekih 33% do 35%, što mu je, po svema sudeći, maksimum. I ako nastavi s postojećom kampanjom, tu će i ostati. Uz to, za razliku DSa, od najjače stranke sadašnje vladajuće koalicije, i njenog šefa Borisa Tadića, SNS nema gotovo nikakav koalicijski potencijal. Ili mu je koalicijski potencijal toliko mali da je zanemariv.

S druge strane DS i BoTa imaju na raspolaganju dosadašnje koalicijske partnere, a moguće i LDP. Ako zagusti. BoTa i ekipa, u biti, vode kampanju da ostanu najjača stranka, uvjetno rečeno, progresivnih stranaka. Uvjetno zato što je među njima i Miloševićev, pardon Dačićev SPS. Socijalisti su se, zahvaljujući svesrdnoj pomoći BoTe i medija, uspjeli preobraziti iz nasljednika lika i djela Slobodana Miloševića, u proeuropsku, socijalističku stranku čiji su dužnosnici percipirani kao najučinkovitiji u Cvetkovićevoj Vladi. Uz to, Ivica i SPS su uspjeli toliko narasti da, prema anketama, sami uzimaju više nego koalicija s kojom su izašli na izbore prije 4 godine. Ako ne bude većih iznenađenja u kampanji, poredak stranaka 06. svibnja 2012. bi mogao biti SNS, DS, SPS.

Priču bi, možda, mogli zakomplicirati LDP-SPO te URS. Puno više oko podjele izbornog plijena, nego slaganjem neke nove koalicije jer ni jedni, ni drugi ne mogu u koaliciju sa SNSom. Prvi su uvijek tu negdje, oko izbornog praga, a o drugima se, još uvijek, ne može ozbiljnije suditi jer nemaju nikakav izborni track record. U skladu s tim, građanke i građane Srbije ipak očekuje, čini se, nova/stara Vlada. I vrlo skoro izborna utrka za predsjednika Republike jer će BoTa svoj novi mandat tražiti, upravo, na uspjehu sastavljanja nove/stare Vlade u kojoj DS ima ključnu ulogu.

Budući da se u izbore u Srbiji upetljao Sanader, zanimljivo je povući paralelu s hrvatskim izborima 2003. godine kad se koristio slogan kojega su se sada ulovili u SNSu. doktor Ivo je tada, s umivenim HDZom, kako bi se u Dalmaciji reklo, na guzove dobio uspješnog premijera Ivicu Račana, koji je iza sebe imao opipljive rezultate o kojima BoTa sada može samo maštati. Prije svega zbog toga što mu je, ako me sjećanje ne vara, strane investicije doveo Mlađan Dinkić, lider URSa i bivši potpredsjednik Vlade. Ključ Sanaderova uspjeha 2003. godine je bila fenomenalna kombinacija pozitivne i negativne kampanje kojom je na svoju stranu dobio neodlučne i razočarane birače.

Jedina mogućnost SNSa da dobije, u biti, izgubljene izbore je da u kampanji krene oštro na Borisa Tadića, DS i njegovu Vladu i da ponudi svoju sliku Srbije. Budući da BoTa i DS nisu isporučili ništa od obećanog s prošlih izbora, Toma i naprednjaci, u biti, nemaju previše težak posao. Ako krenu oštro na Tadića i DS, a istovremeno slože neku pristojnu viziju budućnosti Srbije, Naprednjaci bi mogli privući dijelom neodlučne, dijelom birače stranaka koje, vjerojatno, neće preći izborni prag. Zaoštravanjem retorike i kritikom rada Vlade na odlasku, SNSovci bi mogli ugroziti i SPS i njegovo 3. izborno mjesto. Ako bi uspjeli prebaciti 40%, odnosno maksimum koji im sada daju ankete, SNSovci bi povećali izglede za sastavljanje Vlade jer bi im puno manje nedostajalo do magičnih 126 ruku u Skupštini. U toj situaciji bi mogla doći u pitanje naklonjenost Ivice i SPSovaca lijevoj strani političkog spektra, BoTi i DSu. Koalocija SNS-SPS, oko koje se niti jedna strana nije izjasnila, ni pozitivno, ni negativno, ne bi bila neko preveliko iznenađenje.

S druge strane, moguće je da Toma i SNS izlaze na izbore s figom u džepu jer računaju na postizbornu suradnju s Borisom i DSom. Vjerujem da će mnogi reći da je to nemoguće, pa BoTa i ekipa su nekoliko puta rekli da neće s Tomom u koaliciju. No, ako izborni rezultati pokažu da bi antiSNSovska koalicija i Vlada bili previše šareni, lako se zavrti priča da je koalicija SNS-DS jedino pravo rješenje za izlaz iz krize i ulazak u EU. Kad se tome doda klasična mašnica nacionalnih interesa i kaže da kad su mogli Nijemci, zašto ne možemo mi, Srbi, imamo plavo-žuto-plavu Vladu u Nemanjinoj. Siguran sam da je jako puno onih koji će odmahnuti rukom na mogućnost ovakvog postizbornog raspetljavanja priče u Srbiji. I meni se takav razvoj situacije ne čini pretjerano mogućim, ali onda se sjetim da poslije parlamentarnih, Boris Tadić mora na predsjedničke izbore. A koalicijom sa SNSom bi iz utrke izbacio glavnog oponenta i najvećeg konkurenta Tomislava Nikolića. I onda se ponovno zamislim…

Post to Twitter Post to Facebook Send Gmail Post to LinkedIn

Suradnja s CMV-om

Posted February 23rd, 2012 in Blog by Krunoslav Vidić

Već neko vrijeme pišem osvrte, prije svega, na politička događanja u .hr za moje prijatelje i kolege iz Centra modernih veština u Beogradu. Sjajna su ekipa i užasno mi je drago da me trpe i redovno objavljuju moje umotvorine pretočene u članke o političkoj komunikaciji, socijaldemokraciji ili .hr politici općenito. Hvala im!

Post to Twitter Post to Facebook Send Gmail Post to LinkedIn

Politička komunikacija na webu

Posted September 7th, 2011 in Blog by Krunoslav Vidić

Kao jedan od koautora, sudjelovao sam u izradi priručnika Politička komunikacija na internetu čiji je izdavač Centar modernih veština iz Beograda. Zahvaljujem se drugaru Milošu Đajiću i prijatelju Marku Rakaru zato što su me uključili u projekt. S njima je, prije svega, zadovoljstvo družiti se, a onda i raditi. Priručnik je besplatan, možete ga downloadati s CMV-ovog sitea i vjerujem da će vam poslužiti, ako ništa drugo, onda barem kao podloga za kritiku kako bi nova verzija ili neki budući udžbenik bio bolji.

Koliko je meni poznato, riječ je o prvom priručniku takve vrste na prostoru Yugosphere. Netko je morao probiti led i pokušati usustaviti barem dio znanja i iskustava koje smo do sada usvojili, ali i upotrijebili u političkoj komunikaciji na internetu. Nekima će se činiti previše banalan, a nekima će, moguće, biti previše kompliciran, ali priručnik je vani i bit će mi drago čuti opaske, primjedbe, ali i pohvale na naš posao.

Neskromno ću reći da sam jako zadovoljan poslom koji smo obavili i rezultatom koji smo proizveli i nadam se da nam je ovo tek prvi u nizu uspješno realiziranih projekata.

Post to Twitter Post to Facebook Send Gmail Post to LinkedIn

Upravljanje reputacijom

Posted April 26th, 2011 in Blog by Krunoslav Vidić

Više puta mi se dogodilo da sam u razgovoru s poznanicima, prijateljima pa čak i s potencijalnim klijentima, rekao da se ne bavim PR-om, nego da sam savjetnik za upravljanje reputacijom. Kad su klijenti u pitanju, ubacim i pridjev strateški, ne zato što tako bolje zvuči, nego zato što mislim da se, kako komunikaciji, tako i upravljanju reputacijom treba strateški pristupati. Nakon što je definiran cilj. Kako bi smo znali u kojem smjeru trebamo ići. I da se sam, prema nekima prodavač magle, ne bih izgubio u toj magli.

Zašto upravljanje reputacijom? Zato što je to sveobuhvatniji, dalekosežniji i zahtjevniji posao od odnosa s javnostima, potrebno mu je pristupiti sustavno i na duži rok. Neki će reći da je riječ o poslu koji se neprekidno radi. Ma koliko u .hr ne postojala svijest o tome. Jedan od ključnih elemenata za procjenjivanje uspješnosti savjetničkog posla, mjerljivost, je kod upravljanja reputacijom prilično egzaktan i ne ostavlja previše prostora za nadmudrivanje između klijenta i savjetnika kod podvlačenja crte i sravnjivanja računa.

Budući da su u Sjedinjenim Državama odavno shvatili važnost sustavnog upravljanja reputacijom, prilično je logično da je kriterije za mjerenje reputacije i uspoređivanje s konkurencijom razvio i uspostavio Amerikanac. Riječ je o Charlesu Fombrunu, predsjedniku i suosnivaču Reputation Institutea. Fombrun navodi šest kriterija o kojima ovisi reputacija, emocionalna privlačnost, proizvodi i usluge, društvena odgovornost, radno okruženje, vizija i leadership te financijski rezultati, koristeći ih, prije svega, za mjerljivost rezultata tvrtki. Bez prevelikih izmjena ili pretjeranih prilagodbi, isti se kriteriji mogu primjenjivati na osobe, NGO-e, vjerske zajednice, javne institucije ili političke stranke.

Emocionalna privlačnost – jednostavno voliš, cijeniš, poštuješ ili vjeruješ nekoj kompaniji, čovjeku ili partiji
Proizvodi i usluge – vjeruješ da tvrtka, NGO ili političar prodaju proizvod, temu ili politiku vrhunske kvalitete, inovativan, pouzdan ili dobrog odnosa uloženog i dobivenog
Društvena odgovornost – misliš da je tvrtka, osoba ili vjerska zajednica dobar građanin: podupire javno dobro, ne nanosi štetu okolišu i sudjeluje u u radu lokalne zajednice
Radno okruženje – vjeruješ da se kompanijom dobro upravlja, da ima najbolje zaposlenike koje novac može kupiti i da bi u njoj bilo super raditi
Vizija i leadership – osjećaš da tvrtka ili partija ima jasnu viziju za budućnost i jako vodstvo
Financijski rezultati – zadovoljan si tvrtkinom profitabilnošću, vjeruješ u snažne izglede za budućnost i ne misliš da je ulaganje u nju rizično ili si, pak, zadovoljan transparentnošću partijskih financija u kojima vidiš dovoljnu zalihu za uspješno vođenje dolazeće kampanje ili više njih

Svih šest kriterija se mogu valorizirati, način mjerenja može svatko sebi prilagoditi, i na taj način dobijete preciznu sliku vlastite reputacije te mogućnost usporedbe s konkurencijom. Osim toga, svaki od šest kriterija, izmjeren, vam daje sliku potencijalno problematičnog područja na kojem morate poraditi kako bi ste se nastavili uspješno kretati prema cilju. Osim radi bržeg, lakšeg i jednostavnijeg dosizanja cilja, upravljanje reputacijom je važno i zbog izravnih financijskih učinaka koje pad ili rast reputacije mogu imati ne vrijednost vašeg posla, vas samih ili političke opcije kojoj pripadate.

U Reputation Instituteu procjenjuju da rast ili pad reputacije od 10% znači rast ili pad tržišne vrijednosti kompanije od 1% do 5% ovisno o sektoru u kojem posluje. Osim toga, postoji snažna statistička korelacija između reputacije tvrtke i vjerojatnosti da će potrošači kupiti, preporučiti ili investirati u kompaniju, njen proizvod ili uslugu. U politici je to još izraženije jer pad ili rast reputacije od 10% može značiti izgubljene ili dobivene izbore. Nakon što ste ovo pročitali, ne bi trebali više pitati što je to upravljanje reputacijom, nego: “Kad počinjemo?”

Post to Twitter Post to Facebook Send Gmail Post to LinkedIn

zakon za poticanje kreativnosti i inventivnosti

Posted December 8th, 2010 in Blog by Krunoslav Vidić

spominjanje poticanja kreativnosti i inventivnosti, vjerujem, jako će se teško povezati sa Zakonom o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe. e pa, dao sam si truda i pročitao konačni prijedlog zakona kojim se ovih dana bave radna tijela Hrvatskog sabora i, vjerovali ili ne, bio sam prilično iznenađen. Vlada RH je na svojoj 93. sjednici, u čijoj arhivi možete naći konačnu verziju zakona na koju se u ovom tekstu referiram, odlučila u saborsku proceduru uputiti uglancanu i ušminkanu verziju zakona koji će, po mom skromnom mišljenju, samo aktivirati male, sive stanice u dovijanju kako izbjeći njegove članke i stavke, a neće niti malo doprinjeti transparentnosti financiranja rada i izborne promidžbe političkih stranaka u RH.

uz ogradu da nisam pravnik i politolog te da sam, moguće, fulao sve finese koje je zakonodavac htio ugraditi u prijedlog zakona, dat ću si za pravo da kažem da su, ponovno, “omašili ceo fudbal”. ali krenut ću redom, ako ga, u konkretnom slučaju, uopće ima. prije svega u oko mi je upalo da je za zakon potrošeno 26 stranica, dok je za obrazloženje zakona bilo potrebno još 20 stranica teksta. upravo informacije koje se nalaze u obrazloženju, natjerale su me da se dodatno potrudim i proučim kako se financiraju stranke i političke kampanje u nekim od dugogodišnjih demokracija svijeta. i mogu vam reći da je načina financiranja stranka i političkih kampanja, gotovo jednako koliko država na planeti.

no, prije nego se tome posvetim, skrenut ću vam pozornost na The Group of States Against Corruption, instituciju koju je 1999. utemeljilo Vijeće Europe kako bi pojačalo kapacitete svojih zemalja članica za borbu protiv korupcije. e pa, Vlada RH se poziva na preporuke GRECO-a o financiranju političkih stranaka kao i na preporuke Europske komisije. naglasak je, kako to biva u posljednje vrijeme, stavljen, na transparentnost i sveopću borbu protiv korupcije. i onda potpuno zanemare preporuke, odnosno ključnu preporuku, a ona je: financiranje političkih stranaka i izborne promidžbe treba nadzirati neovisno tijelo. zakonsko riješenje je da da je to u ingerenciji Državnog izbornog povjerenstva koje će koristiti usluge Državne revizije. a tko, ono, imenuje šefa/icu Državne revizije?!

iako sam se potrudio pročitatai suhoparno štivo GRECO-ove preporuke, nigdje nisam našao, kako sam ih nazvao, salery cupove, odnosno maksimalne iznose koje stranka ili nezavisni kandidat mogu potrošiti tijekom izbora, a koji se uvode novim zakonom. tako, recimo, kandidat za PRH smije maksimalno potrošiti 8,000,000.00 HRK u izbornom ciklusu što je nešto manje od 2 kune po glavi stanovnika u RH. a PRH nema izvršne ovlasti i samo sukreira vanjsku, obrambenu i sigurnosnu politiku. prevedeno, nema baš neki izravan utjecaj na živote građana RH. što se parlamentarnih i budućih EU izbora tiče, stranke i nezavisne liste smiju, po izbornoj jedinici, potrošiti 1,500,000.00 HRK, što znači da će naše stranke ukupno moći potrošiti  18,000,000.00 HRK za predstojeće parlamentarne izbore. ( malo kreativnosti: 10 IJ u RH + dijaspora + manjine) s tim da iznos sredstava nije povezan s isticanjem kandidata u pojedinoj izbornoj jedinici. osim toga, još uvijek nisu poznata pravila za EU izbore. ako cijela RH bude samo jedna izborna jedinica, liste će imati nešto više od 30 lipa po glavi stanovnika RH za izbornu promidžbu.

potencijalnih 18,000,000.00 HRK, odnosno definiranih 15,000,000.00 HRK za 10 izbornih jedinica u RH, na koje se obično fokusiramo, čini se jako puno. no, kad se malo poigramo matematikom, ispada da stranka smije potrošiti nešto više od 3.30 HRK po građaninu RH za objašnjavanje i prezentiranje programa odnosno poteza koje će povlačiti kada i ako preuzme vlast. a sve to spada u segment političke komunikacije, područje kojim se bavim i koje bi se, sustavno, trebalo razvijati i napredovati. čak i u Hrvatskoj. kad bi smo imali 10 političkih opcija koje će na predstojećim parlamentarnim izborima svaka potrošiti 15,000,000.00 HRK, dođemo do brojke od 150,000,000.00 HRK. ili u nacionalno općeprihvaćenoj valuti, nešto više od 20,000,000.00 €. reći će te da su to ogromni novici i da se stranke razbacuju i da se to može puno bolje iskoristiti.

i onda ćemo se razići u razmišljanjima. ukupno RH tržište oglašavanja, prema službenim brojkama, i u recesijskoj/stagnacijskoj godini, je cca 11 puta veće od tog iznosa. preciznije, oko 1,650,000,000.00 HRK ili oko 220,000,000.00 €. kao što se vidi prema podacima iz prošle, 2009. godine, tri mobilna operatera su potrošila oko 828,000,000.00 HRK na oglašavanje. to je 5 i pol puta više od potencijalne brojke koju bi smjelo potrošiti 10 snažnih, političkih opcija na RH političkoj pozornici. a svi znamo da ih nema toliko. to je gotovo 185.00 HRK po glavi stanovnika RH da se odlučimo hoćemo li i kakav novi mobilni telefon, hoćemo li mijenjati tarifu ili ćemo s jedne mreže skoknuti na drugu. ako se za to toliko troši, koliko bi se trebalo potrošiti na donošenje ispravne odluke o tome tko će nas voditi, odnosno tko će upravljati RH u mandatu od 4 godine?!

oglasavanj 2009

još su zanimljivije brojke za izbornu promidžbu kandidata koji imaju najizravniji utjecaj na kvalitetu naših života, odnosno za gradonačlenike, načelnike i župane. kandidat za gradonačelnika Grada Zagreba smije potrošiti samo 500,000.00 HRK, odnosno nešto više od 60 lipa po Zagrepčancu ili Zagrebčanki. istovremeno, kandidat za gradonačelnika Krapine smije potrošiti skoro 31.00 HRK po glavi za svoj izbor jer je riječ o županijskom središtu i tamo je salery cup 400,000.00 HRK. još je zanimljivije da se za izbor predstavničkog tijela lokalne jedinice vlasti, ukupno, smije potrošiti, vjerovali ili ne, samo 50,000.00 HRK. neovisno o veličini, snazi i značaju lokalne jedinice vlasti…

s druge strane, konačni prijedlog zakona donosi značajna ograničenja na iznose donacija političkim strankama te kazne za neispunjavanje obaveza, prije svega u podnošenju računa za troškove financiranja i izborne promidžbe. najžešće kazne odnose se na uskratu javnih sredstava za financiranje političkoga djelovanja koja se ostvaruju iz državnog i lokalnih proračuna. to me podsjetilo na scenu iz filma The Social Network u kojoj Mark Zuckerberg pita odvjetnicu što da radi s tužbama koje mu vise nad glavom. ona mu kaže, gledaj na njih kao na kazne za prebrzu vožnju, plati ih i nastavi dalje. tako mogu velike i jake stranke, prekršiti pravila, pobijediti na izborima i onda uredno platiti kaznu za prebrzu vožnju.

kako se, obično, pokušavamo se ugledati u strana iskustva, ali u konkretnom slučaju nema jednoznačnih i univerzalnih odgovora. Amerikanci su si, čak, pokušali napraviti preglednik Campaign Finance kako bi sami znali pristupiti problematici. jedan od najzanimljivijih sustava je u Velikoj Britaniji koja posebno razdvaja dio koji smiju potrošiti stranke, a posebno kandidati, neovisno o stranačkoj pripadnosti. stranka na parlamentarnim izborima smije potrošiti 30,000.00 funti po izbornoj jedinici. ukupno 19,500,000.00 funti. s druge strane kandidat smije trošiti određene iznose u predkampanji (25,000.00 funti) i kampanji (7,150.00 funti) plus 5 ili 7 penija po glavi birača, ovisno o tome je li riječ o urbanom ili ruralnom izbornom okrugu. e da, u UK nema plaćenog oglašavanja u elektroničkim medijima, a mora se prijaviti svaka donacija veća od 50.00 funti. Njemačka, recimo, nema maksimalni dopušteni izbor potrošnje na izborima i kod njih se ne moraju prijaviti izvori donacija do 10,000.00 € na godišnjoj razini. a osim novca koji dobivaju kroz donacije i članarine, stranke mogu računati na sredstva iz proračuna od 0.38 € na svaki EURO koji prikupe.

na koncu, želio bih da se prestane s prodajom socijalne demagogije i da se kaže da demokracija košta. ali da cijenu moramo platiti kako bi smo bili dovoljno dobro informirani da možemo donijeti ispravnu odluku i izabrati najbolje, bilo na lokalnoj, bilo na nacionalnoj razini, kojima ćemo povjeriti upravljanje u mandatnom razdoblju. možete imati najbolju ideju za izlazak RH iz krize i okupiti najbolje ljude u tim, ali ako nemate načina ili su vam jako ograničeni načini komunikacije s biračima, nećete proći na izborima. osim toga, zakon će samo potaknuti kreativnost u pronalaženju rupa ili načina da se zaobiđu ograničenja kako bi se postigao rezultat. ili će te se, svjesno, odlučiti da nakon izborne pobjede platite kaznu za prebrzu vožnju. osim toga, kontrola, opet, nije neovisna. ne kažem da će se dogoditi zlouporaba kontrolnih mehanizama, ali ako postoji mogućnost…

osim toga, nezavisna kontrola bi nam, možda, napokon omogućila da doznamo koji su to “nezavisni i objektivni” komunikacijski stručnjaci iza pojedine političke opcije ili kandidata. nije sporno da ih treba angažirati. dapače! ako ćemo angažirati vodoinstalatera da nam sredi dovod i odvod vode ili vrsnog zubara da nam sredi i održava zube, tako i političke stranke i nezavisni kandidati trebaju angažirati komunikacijske stručnjake da im pomognu doprijeti do birača. problem je sa “stručnjacima” koji glume političku neovisnost. i na kraju krajeva, ne mislim tvrditi da je novac ključ uspjeha u politici (prisjetite se slučaja Milan B u utrci za PRH), ali bi nam svima bilo puno bolje da se znaju stvarni iznosi koji su potrošeni za što, bez straha da će netko biti proglašen rastrošnim. ako se mogu trošiti milijuni na odabir najboljeg praška za rublje ili paste za zube, vjerujem da ne treba štedjeti na izbornoj promidžbi. ipak se radi o našim životima, na 4 godine. koji vam je izbor važniji?!

Post to Twitter Post to Facebook Send Gmail Post to LinkedIn