Jedna košarica, 10 gradova – travanj 2012.

Posted April 29th, 2012 in Blog by Krunoslav Vidić

S novom stopom PDV-a košarica u Vukovaru najjeftinija, poskupljenje najviše osjetili Osječani

Sa stopom PDV-a od 25 posto, čije se povećanje u travnju odrazilo i na pristigle račune za režije, u Osijeku je, u odnosu na ožujak, mjesečna potrošačka košarica za tročlanu obitelj poskupjela za čak 464 kune, dok je Varaždin i dalje najskuplji hrvatski grad.

Prema trećem po redu ovakvom istraživanju cijena potrošačke košarice, koje je tvrtka Stratego PR, provela tijekom travnja u deset hrvatskih gradova, značajnijih oscilacija u ukupnom poretku gradova u odnosu na mjesec ožujak nema, osim što se, umjesto Slavonskog Broda, Vukovar smjestio na začelje liste, s košaricom za koju mjesečno valja izdvojiti  3.221,48 kuna. (Ovo je posljednjenje istraživanje, odnosno posljednje prikupljanje podataka za porošačku košaricu tvrtke Stratego PR do daljnjeg. Razlog za to nisu ni prigovori sindikata, ni primjedbe iz uprava pojedinih gradova, nego profesionalni angažman vlasnika tvrtke. – op.a.)

No, nova stopa PDV-a donijela je očekivana poskupljenja u odnosu na veljaču, kada je iznosio 23%. U glavnom je gradu novi 25% PDV, zajedno s poskupljenjem nekih komunalija (vode), donio poskupljenje ukupnih troškova u iznosu od gotovo 500 kuna, kao i u Osijeku i Puli, dok je život tročlane splitske obitelji poskupio za 400-tinjak kuna. Riječani su najmanje osjetili poskupljenje, razlika između košarice iz veljače i nove iz travnja je svega 200 kuna, dok je dubrovačka košarica za oko 250 kuna skuplja nego s PDV-om od 23%.

U travanjskom istraživanju u posebnom fokusu bili su troškovi režija, budući da je povećana stopa PDV-a na potrošačke artikle primijenjena još prošlog mjeseca pa u travanjskom istraživanju tu nije bilo značajnijih promjena u odnosu na ožujak. U kategoriji režija Zagreb je ostao najskuplji hrvatski grad pa tako u travnju tročlana zagrebačka obitelj u stanu od 50 četvornih metara za komunalnu naknadu, naknadu za odvoz smeća i vodu morala izdvojiti 506,35 kuna, što je za čak 171 kunu više nego u ožujku! Zahvaljujući načinu formiranja cijene vode, troškovi režija u nekim su se gradovima i smanjili, pa su u inače najskupljem Varaždinu, režije najviše pojeftinile – za čak 114 kuna.

Prehrambeni artikli u Zadru su ne samo najjeftiniji, već je tu zabilježeno i najznačajnije pojeftinjenje u odnosu na ožujak – čak 455 kuna. Zanimljivo je pritom da je cjelokupna potrošačka košarica u odnosu na ožujak u svim gradovima skuplja, ali da je najmanje poskupjela u Dubrovniku, svega 28 kuna, što je gotovo dvostruko manje poskupljenje od onoga u ukupno najjeftinijem Vukovaru. Kulturni sadržaji financijski su najpristupačniji Riječanima, koji će za dva obiteljska posjeta kinu, jednu kazališnu predstavu i članarinu u knjižnici izdvojiti mjesečno 294 kune, što je za pedesetak kuna više nego u ožujku i veljači, kada je Rijeka u ovoj kategoriji bila najskuplji grad.

Iako su cijene voća u Slavonskom Brodu najviše, ukupna cijena mjesečnih zaliha voća i povrća s tržnice u tom je gradu, unatoč poskupljenju od oko 50 kuna u odnosu na ožujak, i dalje najniža i iznosi 293 kune, dok je higijenska košarica najjeftinija u Zagrebu, i to za oko 150 kuna u odnosu na Varaždin koji je i u toj kategoriji najskuplji grad.

O istraživanju cijene potrošačke košarice

Tvrtka Stratego PR od veljače ove godine provodi istraživanja cijena potrošačke košarice u hrvatskim gradovima. Cilj istraživanja provedenog u ožujku bio je utvrditi utjecaj nove stope PDV-a na troškove života te rang listu skupoće hrvatskih gradova, a kako je na režijske troškove nova stopa PDV-a primijenjena na računima pristiglima u travnju, istraživanje je krajem travnja provedeno po treći put.

Metodologija istraživanja

Kako sastav sindikalne košarice nije poznat, a Državni zavod za statistiku ne prati kretanje cijena na ovaj način, odabrali smo 32 najjeftinija osnovna prehrambena artikla i higijenskih potrepština, osnovne režijske troškove, trošak javnog gradskog prijevoza te razonodu i kulturu. Za ukupan izračun mjesečne košarice određena je količina dostatna za jednu tročlanu obitelj, a istraživači su obišli trgovine velikih trgovačkih lanaca u gradovima te uspoređivali najjeftinije artikle,  nastavno na pretpostavku da građani biraju najpovoljniju kupnju.

U veljači je istraživanjem obuhvaćeno šest gradova – Zagreb, Rijeka, Osijek, Pula, Split i Dubrovnik, dok su u ožujku i travnju popisu pridodani i Varaždin, Zadar, Vukovar i Slavonski Brod.

Uspoređeni su troškovi koje tipična hrvatska obitelj, a koja se sastoji od tri člana, pri čemu roditelji rade, a dijete ide u osnovnu školu (statistički, prosječna hrvatska obitelj broji 3,2 člana) mora mjesečno pokriti. Naposljetku je analizirano razlikuju li se cijene pojedinih, istih, artikala u istim trgovačkim lancima u različitim gradovima. Troškovi su podijeljeni u sedam kategorija: živežne namirnice, higijena, tržnica, režije, prijevoz, kultura i razonoda i trgovine (samo za usporedbu cijena istih artikala u različitim trgovinama).

Kod živežnih namirnica, odabrani su osnovni prehrambeni artikli koje svi kupuju i koji se mogu pronaći u svakom kućanstvu te su uz njih određene promatrane veličine pakiranja. Za ukupan izračun mjesečne košarice određene su količine za koje se smatra da odgovaraju prosječnoj potrošnji  tročlane obitelji.

U kategoriji tržnica, radi pravedne usporedbe, u ukupnu analizu troškova uvrštene su samo namirnice koje su promatranog dana pronađene u svim gradovima.

U troškove režija uračunate su naknade koje variraju po gradovima – komunalna naknada i naknada za odvoz smeća te prosječna potrošnja vode za tri osobe u stanu od 50 m2. Troškovi telefona i struje nisu uspoređivani jer su jednaki u svim gradovima. Također nisu uspoređivani ni troškovi grijanja jer su građanima na raspolaganju različiti energenti, npr. u Dubrovniku nema prirodnog plina, ali su klimatski uvjeti povoljniji.

Kod prijevoza je uračunato da promatrana obitelj mjesečno koristi dva radnička i jedan učenički pokaz. Troškovi kulture pretpostavljaju da obitelj mjesečno dva puta posjeti kino te jednom kazalište.

Post to Twitter Post to Facebook Send Gmail Post to LinkedIn

Gdje je život najskuplji? – potrošačka košarica nakon povećanja PDV-a

Posted April 1st, 2012 in Blog by Krunoslav Vidić

Nakon istraživanja provedenog u veljači ove godine i po uvođenju nove, povećane stope PDV-a od 25%, u ožujku smo odlučili ponoviti čitavu akciju te doznati je li se, i u kojoj mjeri, situacija promijenila. Ovaj smo put proširili popis gradova pa je u razdoblju od 21. do 30. ožujka utvrđeno koliko je teška potrošačka košarica u deset hrvatskih gradova – Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Puli, Splitu, Dubrovniku, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Zadru i Varaždinu. I ovaj put usporedili smo troškove koje tipična hrvatska obitelj, koja se sastoji od tri člana, u kojoj roditelji rade, a dijete ide u osnovnu školu (statistički, prosječna hrvatska obitelj broji 3,2 člana) mora mjesečno pokriti. Budući da nije poznat sastav sindikalne košarice, a DZS ne prati kretanje cijena na ovaj način, odabrano je 35 najjeftinijih osnovnih prehrambenih artikala i higijenskih potrepština te osnovni režijski troškovi, trošak javnog gradskog prijevoza te zabave i kulture. Za ukupan izračun mjesečne košarice određena je količina koja bi bila potrebna za jednu tročlanu obitelj. Naposljetku je analizirano razlikuju li se cijene istih, artikala u istim trgovačkim lancima u različitim gradovima.

Kod živežnih namirnica Osječani prolaze najjeftinije, za 27 artikala osnovnih namirnica izdvojit će 1.536,97 kn, dok će iste namirnice Zadrani platiti 1.916,59 kn. Voće je također najjeftinije u Osijeku, a najskuplje u Varaždinu, dok je povrće najskuplje u Zadru, a najjeftinije u Osijeku.

Šest osnovnih higijenskih artikala za tročlanu obitelj na mjesečnoj bazi najskuplja je u Dubrovniku, gdje građani za pastu za zube, šampon za kosu, toaletni papir, sapun, deterdžent te univerzalno sredstvo za čišćenje kupaonice plaćaju 365,32 kn, dok je Osječanima ista ta higijenska košarica oko 100 kuna jeftinija.

Na tržnicu se najviše isplati ići u Slavonskom Brodu, gdje prosječna obitelj s jednim malim djetetom mjesečno izdvoji 246,00 kn. Istu količinu namirnica Dubrovčani plaćaju mnogo više – 445,00 kn. Radi pravedne usporedbe, u ukupnu analizu troškova uvrštene su samo namirnice koje su pronađene u svim gradovima – luk, svježi kupus, krumpir, banane, jabuke, kruške, naranče i limun.

U troškove režija uračunate su naknade koje variraju po gradovima – komunalna naknada i naknada za odvoz smeća za stan od 50 m2 te prosječna potrošnja vode za tri osobe. Naravno, troškovi telefona i struje nisu uspoređivani jer su jednaki u svim gradovima. Također, nisu uspoređivani ni troškovi grijanja jer su građanima na raspolaganju različiti energenti, npr. u Dubrovniku nema prirodnog plina, ali su i klimatski uvjeti povoljniji. Zagreb je prema režijama najskuplji grad i tu mjesečna naknada za odvoz smeća za stan od 50m2 iznosi 54 kn, dvostruko više od Pule ili Rijeke.

Troškovi prijevoza u Varaždinu dosežu 1.470 kn, budući da jedna mjesečna radnička karta košta 585 kn, a u Dubrovniku 200. U istraživanju je uračunato da promatrana obitelj mjesečno koristi dva radnička i jedan učenički pokaz, što u Dubrovniku, prijevozno najjeftinijem gradu, iznosi ukupno 480 kuna.

Kulturna i zabavni dio košarice najjeftiniji je u Splitu, gdje se ulaznice za kino i kazalište mogu kupiti za 20 kuna, što je, ako pretpostavimo da u košaricu ulaze dva kino filma i jedna kazališna predstava, ukupno 180 kuna. Za kulturu i razonodu ovog tipa Zagrepčani i Zadrani izdvojit će tristo kuna.

Tri trgovačka lanca prisutna u svih deset gradova obuhvaćenih istraživanjem imaju poprilično ujednačene cijene, barem ako je suditi prema pet uobičajenih artikala.

Istraživanje je tako pokazalo da je najskuplji grad Varaždin s 4.429,40 HRK vrijednom košaricom, slijedi Zagreb s 3.750,75, dok je najjeftiniji Slavonski Brod s 3.064,01 kuna koje građani moraju odvojiti za svoju mjesečnu košaricu.

Tablica 1. Grafički prikaz cijena u gradovima prema različitim kategorijama u razdoblju 21. – 30.ožujka 2012.

Post to Twitter Post to Facebook Send Gmail Post to LinkedIn

Pogled preko ograde – je li SNS već izgubio izbore u Srbiji?

Posted March 16th, 2012 in Blog by Krunoslav Vidić

Premijer Mirko Cvetković, iako se na početku nije činilo tako, odradio je puni mandat i dočekao nove parlamentarne izbore u Nemanjinoj 11. Još samo mora izdržati do Đurđevdana. Ako bude imao sreće, parlamentarni će izbori donijeti očitog pobjednika i brzo sastavljanje nove Vlade. Hoće li neki od sadašnjih ministara nastaviti posao koji su do sada radili, hoće li promijeniti resor ili će se povući u hladovinu Skupštine, ovisit će o vrlo vjerojatnom preslagivanju dosadašnje vladajuće koalicije i, u biti, odnosima među strankama koje i sada čine vladajuću većinu u Srbiji.

Ako je suditi po nazivu izborne liste Demokratske stranke – Izbor za bolji život – Boris Tadić – Deda Mraz, kako su Cvetkovića prozvali zbog nesnalaženja u globalnoj krizi koja se odavno prelila preko granica Srbije, više neće biti dio srpske Vlade. Ili barem neće biti premijer. Ako je suditi po riječima Borisa Tadića koji sada, kao spasitelj, obilazi Srbiju i propovijeda kako našim istočnim susjedima treba novi, jaki premijer iz DS-а. kao da sadašnji to nije bio. Ali, izgleda, nije trebao biti jak, kako ne bi ugrozio lik i djelo igrača s Andrićevog venca.

Moguće je da će se neki zapitati otkud mi to da su Srpska napredna stranka i Toma Nikolić već izgubili izbore. E pa, kako stvari stoje, SNS i Toma su, iako je do izbora skoro dva mjeseca te duga i naporna kampanja, prema sadašnjoj postavci kampanje, već poraženi. Preciznije, kako stvari stoje, SNSu će se dogoditi ono što mu se događalo dok je bio SRS. Kako se to u Slavoniji zna reći, doći će do vode, ali se neće napiti. Po svemu sudeći, Toma i SNS će biti relativni izborni pobjednici, ali im to neće biti dovoljno da uopće počnu pregovore o Vladi, a kamo li formiraju Vladu Srbije. Ako se pitate kako?, zašto?, računica je jednostavna. Svi pokazatelji govore da je SNS na nekih 33% do 35%, što mu je, po svema sudeći, maksimum. I ako nastavi s postojećom kampanjom, tu će i ostati. Uz to, za razliku DSa, od najjače stranke sadašnje vladajuće koalicije, i njenog šefa Borisa Tadića, SNS nema gotovo nikakav koalicijski potencijal. Ili mu je koalicijski potencijal toliko mali da je zanemariv.

S druge strane DS i BoTa imaju na raspolaganju dosadašnje koalicijske partnere, a moguće i LDP. Ako zagusti. BoTa i ekipa, u biti, vode kampanju da ostanu najjača stranka, uvjetno rečeno, progresivnih stranaka. Uvjetno zato što je među njima i Miloševićev, pardon Dačićev SPS. Socijalisti su se, zahvaljujući svesrdnoj pomoći BoTe i medija, uspjeli preobraziti iz nasljednika lika i djela Slobodana Miloševića, u proeuropsku, socijalističku stranku čiji su dužnosnici percipirani kao najučinkovitiji u Cvetkovićevoj Vladi. Uz to, Ivica i SPS su uspjeli toliko narasti da, prema anketama, sami uzimaju više nego koalicija s kojom su izašli na izbore prije 4 godine. Ako ne bude većih iznenađenja u kampanji, poredak stranaka 06. svibnja 2012. bi mogao biti SNS, DS, SPS.

Priču bi, možda, mogli zakomplicirati LDP-SPO te URS. Puno više oko podjele izbornog plijena, nego slaganjem neke nove koalicije jer ni jedni, ni drugi ne mogu u koaliciju sa SNSom. Prvi su uvijek tu negdje, oko izbornog praga, a o drugima se, još uvijek, ne može ozbiljnije suditi jer nemaju nikakav izborni track record. U skladu s tim, građanke i građane Srbije ipak očekuje, čini se, nova/stara Vlada. I vrlo skoro izborna utrka za predsjednika Republike jer će BoTa svoj novi mandat tražiti, upravo, na uspjehu sastavljanja nove/stare Vlade u kojoj DS ima ključnu ulogu.

Budući da se u izbore u Srbiji upetljao Sanader, zanimljivo je povući paralelu s hrvatskim izborima 2003. godine kad se koristio slogan kojega su se sada ulovili u SNSu. doktor Ivo je tada, s umivenim HDZom, kako bi se u Dalmaciji reklo, na guzove dobio uspješnog premijera Ivicu Račana, koji je iza sebe imao opipljive rezultate o kojima BoTa sada može samo maštati. Prije svega zbog toga što mu je, ako me sjećanje ne vara, strane investicije doveo Mlađan Dinkić, lider URSa i bivši potpredsjednik Vlade. Ključ Sanaderova uspjeha 2003. godine je bila fenomenalna kombinacija pozitivne i negativne kampanje kojom je na svoju stranu dobio neodlučne i razočarane birače.

Jedina mogućnost SNSa da dobije, u biti, izgubljene izbore je da u kampanji krene oštro na Borisa Tadića, DS i njegovu Vladu i da ponudi svoju sliku Srbije. Budući da BoTa i DS nisu isporučili ništa od obećanog s prošlih izbora, Toma i naprednjaci, u biti, nemaju previše težak posao. Ako krenu oštro na Tadića i DS, a istovremeno slože neku pristojnu viziju budućnosti Srbije, Naprednjaci bi mogli privući dijelom neodlučne, dijelom birače stranaka koje, vjerojatno, neće preći izborni prag. Zaoštravanjem retorike i kritikom rada Vlade na odlasku, SNSovci bi mogli ugroziti i SPS i njegovo 3. izborno mjesto. Ako bi uspjeli prebaciti 40%, odnosno maksimum koji im sada daju ankete, SNSovci bi povećali izglede za sastavljanje Vlade jer bi im puno manje nedostajalo do magičnih 126 ruku u Skupštini. U toj situaciji bi mogla doći u pitanje naklonjenost Ivice i SPSovaca lijevoj strani političkog spektra, BoTi i DSu. Koalocija SNS-SPS, oko koje se niti jedna strana nije izjasnila, ni pozitivno, ni negativno, ne bi bila neko preveliko iznenađenje.

S druge strane, moguće je da Toma i SNS izlaze na izbore s figom u džepu jer računaju na postizbornu suradnju s Borisom i DSom. Vjerujem da će mnogi reći da je to nemoguće, pa BoTa i ekipa su nekoliko puta rekli da neće s Tomom u koaliciju. No, ako izborni rezultati pokažu da bi antiSNSovska koalicija i Vlada bili previše šareni, lako se zavrti priča da je koalicija SNS-DS jedino pravo rješenje za izlaz iz krize i ulazak u EU. Kad se tome doda klasična mašnica nacionalnih interesa i kaže da kad su mogli Nijemci, zašto ne možemo mi, Srbi, imamo plavo-žuto-plavu Vladu u Nemanjinoj. Siguran sam da je jako puno onih koji će odmahnuti rukom na mogućnost ovakvog postizbornog raspetljavanja priče u Srbiji. I meni se takav razvoj situacije ne čini pretjerano mogućim, ali onda se sjetim da poslije parlamentarnih, Boris Tadić mora na predsjedničke izbore. A koalicijom sa SNSom bi iz utrke izbacio glavnog oponenta i najvećeg konkurenta Tomislava Nikolića. I onda se ponovno zamislim…

Post to Twitter Post to Facebook Send Gmail Post to LinkedIn

Suradnja s CMV-om

Posted February 23rd, 2012 in Blog by Krunoslav Vidić

Već neko vrijeme pišem osvrte, prije svega, na politička događanja u .hr za moje prijatelje i kolege iz Centra modernih veština u Beogradu. Sjajna su ekipa i užasno mi je drago da me trpe i redovno objavljuju moje umotvorine pretočene u članke o političkoj komunikaciji, socijaldemokraciji ili .hr politici općenito. Hvala im!

Post to Twitter Post to Facebook Send Gmail Post to LinkedIn

Tko najmanje, a tko najviše plaća svoju košaricu?

Posted February 12th, 2012 in Blog by Krunoslav Vidić

Cijene rastu, a plaće padaju – koliko mjesečno prosječna obitelj izdvaja za osnovne troškove života i u kojem je gradu potrošačka košarica najskuplja, odlučili smo provjeriti sami. U razdoblju od 21. do 30. Siječnja 2012., utvrdili smo cijene mjesečne košarice za šest hrvatskih gradova – Zagreb, Rijeka, Osijek, Pula, Split i Dubrovnik. Usporedili smo troškove tipične obitelji u Hrvatskoj, koja se sastoji od tri člana, pri čemu roditelji rade, a dijete ide u osnovnu školu (statistički, prosječna obitelj u Hrvatskoj broji 3.2 člana). Konačna ocjena: da bi platili režije (voda, komunalne naknade i odvoz smeća), osnovne namirnice, prijevoz i razonodu, Osječani mjesečno izdvajaju 3210.04 HRK odnosno 206.47 HRK manje od Zagrepčana. Najskuplje režije plaćaju se u Zagrebu, ali tamo smo pronašli najjeftinije voće i povrće. U Rijeci su najjeftinije režije i prehrambeni artikli, dok Splićani najjeftinije prolaze kad je u pitanju kultura. U izračun nisu ubačena porezna i prirezna opterećenja koja su različita od grada do grada.


Budući da nije poznat sastav sindikalne košarice, a Državni zavod za statistiku ne prati kretanje cijena na ovaj način, odabrali smo 32 najjeftinija osnovna prehrambena artikla i higijenske potrepštine, osnovne režijske troškove, trošak javnog gradskog prijevoza te razonodu i kulturu. Za ukupan izračun mjesečne košarice odredili smo količinu koja bi po nama bila dovoljna za tročlanu obitelj. Naši istraživači obišli su trgovine velikih trgovačkih lanaca u ciljanim gradovima tražeći najjeftinije artikle, vođeni logikom da naši građani znaju gdje im se što isplati kupovati u svom gradu. Naposljetku smo analizirali razlikuju li se cijene pojedinih, istih, artikala u istim trgovačkim lancima u različitim gradovima. Budući da nismo mogli obuhvatiti sve namirnice, zacijelo će se košarica dodatno razlikovati, ali to ovisi i o osobnim preferencijama svakog pojedinca.

Kod živežnih namirnica, odabrali smo osnovne prehrambene artikle koje svi kupuju i koje se mogu pronaći u svakom kućanstvu te uz navedene artikle odredili veličinu pakiranja. Za ukupan izračun mjesečne košarice odredili smo količine za koje smatramo da odgovaraju prosječnoj potrošnji tročlane obitelji.

Istraživanjem smo ustanovili da, kad je o osnovnim živežnim artiklima riječ, Dubrovnik najskuplji, a Rijeka najjeftiniji grad. Točnije, za mjesečne količine 27 artikala osnovnih namirnica Dubrovčani mjesečno izdvajaju 1701.6 HRK, a Riječani 1429.9 HRK. Pokazalo se da u promatranoj košarici osnovno povrće u trgovinama najmanje košta u Puli (130.08 HRK), a najviše u Rijeci (155.86 HRK). Voće je najjeftinije u osječkim trgovinama (136.69 HRK), a najskuplje u Splitu (151.25 HRK).

Zbrojivši šest najosnovnijih higijenskih artikala, higijenska se košarica pokazala najskupljom u Zagrebu, a najjeftinijim u Osijeku.

Svježe voće i povrće najjeftinije je na zagrebačkim tržnicama, gdje bi naša prosječna obitelj s jednim malim djetetom za procijenjenu količinu namirnica izdvojila 218.81 HRK. Istu količinu namirnica Dubrovčani plaćaju mnogo više – 404 HRK. Radi pravedne usporedbe, u ukupnu analizu troškova uvrstili smo samo namirnice koje su promatranog dana pronađene u svim gradovima – luk, svježi kupus i krumpir te i tu odredili količine za koje smatramo da odgovaraju prosječnoj potrošnji tročlane obitelji.

U troškove režija uračunali smo naknade koje variraju po gradovima – komunalna naknada i naknada za odvoz smeća te prosječna potrošnja vode za tri osobe u stanu od 50 m2. Troškovi telefona i struje nisu uspoređivani jer su jednaki u svim gradovima. Također nisu uspoređivani ni troškovi grijanja jer su građanima na raspolaganju različiti energenti npr. u Dubrovniku nema prirodnog plina, ali su klimatski uvjeti povoljniji. Zagreb je najskuplji grad – prosječna mjesečna naknada za odvoz smeća za stan od 50m2 iznosi 54 HRK, dvostruko više od Pule ili Rijeke.

Najskuplja mjesečna radnička karta košta 290 HRK, a plaćaju je zagrebački radnici. Za razliku od njih, Dubrovčani za javni prijevoz izdvajaju 200 HRK. U istraživanju smo uračunali da promatrana obitelj mjesečno koristi dva radnička i jedan učenički pokaz.

Rijeka se pokazala kao najskuplji grad, kada je kulturno uzdizanje u pitanju – najjeftinija ulaznica za kazalište (HNK) iznosi 60 HRK. Najjeftiniji u kategoriji kulture je Split u kojem možete pogledati film za 20 HRK, a isto toliko ćete izdvojiti i za poneku kazališnu predstavu. Računali smo da naša promatrana obitelj mjesečno dva puta posjeti kino te jednom kazalište (HNK, IV. kategorija: balkon od 1. do 5. reda i 5. mjesto u ložama od br. 1 do br. 6).

Promatrali smo i cijene kave u kafićima u blizini gradskih tržnica i otkrili smo da im u svim gradovima kavica pije po istoj cijeni je cijena ista u svim gradovima – 7 HRK po šalici.

Za kraj, usporedili smo cijene pet prehrambenih artikala – Vegeta (500 g), Dukat mlijeko (UHT 3.2%, 1 l), Domaćica keksi, Jubilarna kava Franck (250 g) i Tide (detergent za univerzalno pranje, 2 kg) u tri trgovačka lanca – Konzum, Mercator i Lidl u navedenim gradovima, nebi li se uočila promjena u maržama. Međutim, nismo primijetili značajne oscilacije. U pravilu, cijene u istom trgovačkom lancu u svim promatranim gradovima su iste. U istraživanje smo uključili samo ova tri trgovačka lanca, budući da su jedino oni sa svojim trgovinama zastupljeni u svim promatranim gradovima.

Post to Twitter Post to Facebook Send Gmail Post to LinkedIn

Social media „l’art pour l’art“ ili jesu li društveni mediji postali sami sebi svrhom?

Posted November 15th, 2011 in Blog by Krunoslav Vidić

Nakon podužeg nagovaranja i uspješnog raščišćavanja rasporeda, uspio sam sjesti, srediti misli i složiti nešto za mog prijatelja Dragana Močevića i Prime blog.

Budući da sam gotovo svakodnevno uronjen u društvene mreže i nove medije na području Yugosfere, odlučio sam malo se pozabaviti prostorom u kojem se, htjeli mi to priznati ili ne, svakodnevno odvija dio naših života. Kako je riječ o novom i još neistraženom području, koje iz dana u dan raste i razvija se, na sve strane rastu, kao gljive poslije kiše, razni stručnjaci, gurui i ninje za društvene mreže i nove medije. E da, meni je puno draži naziv, društveni mediji pa ću njega ubuduće upotrebljavati kada govorim o blogovima, Facebooku, twitteru, google+u, YouTubeu, flickru, Quori, Tumblru, MySpaceu, Quiku i ne znam kako se sve ne zovu internetska mjesta konverzacije i dijeljenja. I sad nazad na moja razmišljanja. Ako vas, uopće, zanima o čemu razmišljam.Na jednom skupu komunikacijskih stručnjaka na Ekonomskom fakultetu u Splitu rekao sam nešto što me proganjalo kako u on line, tako i u off line svijetu. Odgovarajući na pitanje o društvenim medijima i njihovom utjecaju na reputaciju, rekao sam da, iz moje perspektive, dugoročno gledano, imamo problem jer se u području komunikacija i izgradnje te upravljanja reputacijom stvaraju nova zanimanja – social media manager i community manager – u kojima dobrim dijelom rade ljudi koji su, u najmanju ruku, sociofobni. Meni se čini da se puno radije druže s 0 i 1, nego li sa stvarnim ljudima koji ih, čini mi se, prilično nerviraju. Znam, znam, nabacujem etiketu bez osnove, temeljim ju na vlastitim opservacijama bez temelja na nekom „relevantnom istraživanju“, nisam objektivan jer nisam utjecajan, nisu oni hateri nego imaju mišljenje o svemu koje jedino ispravno i druga ih mišljenja ne zanimaju i sigurno imaju prijatelje koju nisu oni mali ljudi koji žive u računalima.

Iako imam password za Facebook, twitter i koješta drugo, sebe ne smatram ni SMM-om, ni CM-om. Kada me pitaju što radim, kažem da sam komunikacijski savjetnik koji se bavi izgradnjom i upravljanjem reputacijom. Društveni mediji, u svoj svojoj veličini, još uvijek su samo jedan od kanala, zahtjevniji, inovativniji i inventivniji od postojećih s hrpom alata, ali i dalje samo dio puno šireg sustava o kojem ovisi reputacija. Budući da me politička komunikacija posebno zanima, na nedavno održanom biZbuZZu u Nišu sam, govoreći o političkoj komunikaciji na internetu, rekao da se u skoro vrijeme, kako u bijelom svijetu, tako i na našim prostorima, izbori neće dobivati na društvenim medijima, ali se bez društvenih medija neće moći pobijediti na izborima. Moguće da je to svima potpuno jasno, ali meni je sinulo tek nakon predsjedničkih izbora u RH.

Ma koliko nam se činilo, posebno nama koji smo svakodnevno umočeni u njih, da se bez društvenih medija ne može, svakodnevni život nas iz dana u dan opovrgava. Posebno kad malo stanete i razmislite pa vam sine da masa ekipe koja se smatra guruima, expertima ili ninjama društevnih medija, u off line svijetu ne može ostvariti niti osnovne oblike komunikacije, ali zato koriste razne „tips & tricks“, SEO, SMO ili S&M, kupavanje publike ili muljanje algoritama za visoko pozicioniranje i stvaranje virtualne reputacije, temeljno nerazumijevajući u čemu je kvaka s društvenim medijima.

A u čemu je kvaka s njima, napisat ću slijedeći krug kad ulovim vremena, maznem neke ćevape u Banja Luci ili zvrk, dva bureka u Sarajevu.

*post je originalno objavljen na http://blog.prime.ba/. hvala Dragane!

Post to Twitter Post to Facebook Send Gmail Post to LinkedIn

Politička komunikacija na webu

Posted September 7th, 2011 in Blog by Krunoslav Vidić

Kao jedan od koautora, sudjelovao sam u izradi priručnika Politička komunikacija na internetu čiji je izdavač Centar modernih veština iz Beograda. Zahvaljujem se drugaru Milošu Đajiću i prijatelju Marku Rakaru zato što su me uključili u projekt. S njima je, prije svega, zadovoljstvo družiti se, a onda i raditi. Priručnik je besplatan, možete ga downloadati s CMV-ovog sitea i vjerujem da će vam poslužiti, ako ništa drugo, onda barem kao podloga za kritiku kako bi nova verzija ili neki budući udžbenik bio bolji.

Koliko je meni poznato, riječ je o prvom priručniku takve vrste na prostoru Yugosphere. Netko je morao probiti led i pokušati usustaviti barem dio znanja i iskustava koje smo do sada usvojili, ali i upotrijebili u političkoj komunikaciji na internetu. Nekima će se činiti previše banalan, a nekima će, moguće, biti previše kompliciran, ali priručnik je vani i bit će mi drago čuti opaske, primjedbe, ali i pohvale na naš posao.

Neskromno ću reći da sam jako zadovoljan poslom koji smo obavili i rezultatom koji smo proizveli i nadam se da nam je ovo tek prvi u nizu uspješno realiziranih projekata.

Post to Twitter Post to Facebook Send Gmail Post to LinkedIn

Upravljanje reputacijom

Posted April 26th, 2011 in Blog by Krunoslav Vidić

Više puta mi se dogodilo da sam u razgovoru s poznanicima, prijateljima pa čak i s potencijalnim klijentima, rekao da se ne bavim PR-om, nego da sam savjetnik za upravljanje reputacijom. Kad su klijenti u pitanju, ubacim i pridjev strateški, ne zato što tako bolje zvuči, nego zato što mislim da se, kako komunikaciji, tako i upravljanju reputacijom treba strateški pristupati. Nakon što je definiran cilj. Kako bi smo znali u kojem smjeru trebamo ići. I da se sam, prema nekima prodavač magle, ne bih izgubio u toj magli.

Zašto upravljanje reputacijom? Zato što je to sveobuhvatniji, dalekosežniji i zahtjevniji posao od odnosa s javnostima, potrebno mu je pristupiti sustavno i na duži rok. Neki će reći da je riječ o poslu koji se neprekidno radi. Ma koliko u .hr ne postojala svijest o tome. Jedan od ključnih elemenata za procjenjivanje uspješnosti savjetničkog posla, mjerljivost, je kod upravljanja reputacijom prilično egzaktan i ne ostavlja previše prostora za nadmudrivanje između klijenta i savjetnika kod podvlačenja crte i sravnjivanja računa.

Budući da su u Sjedinjenim Državama odavno shvatili važnost sustavnog upravljanja reputacijom, prilično je logično da je kriterije za mjerenje reputacije i uspoređivanje s konkurencijom razvio i uspostavio Amerikanac. Riječ je o Charlesu Fombrunu, predsjedniku i suosnivaču Reputation Institutea. Fombrun navodi šest kriterija o kojima ovisi reputacija, emocionalna privlačnost, proizvodi i usluge, društvena odgovornost, radno okruženje, vizija i leadership te financijski rezultati, koristeći ih, prije svega, za mjerljivost rezultata tvrtki. Bez prevelikih izmjena ili pretjeranih prilagodbi, isti se kriteriji mogu primjenjivati na osobe, NGO-e, vjerske zajednice, javne institucije ili političke stranke.

Emocionalna privlačnost – jednostavno voliš, cijeniš, poštuješ ili vjeruješ nekoj kompaniji, čovjeku ili partiji
Proizvodi i usluge – vjeruješ da tvrtka, NGO ili političar prodaju proizvod, temu ili politiku vrhunske kvalitete, inovativan, pouzdan ili dobrog odnosa uloženog i dobivenog
Društvena odgovornost – misliš da je tvrtka, osoba ili vjerska zajednica dobar građanin: podupire javno dobro, ne nanosi štetu okolišu i sudjeluje u u radu lokalne zajednice
Radno okruženje – vjeruješ da se kompanijom dobro upravlja, da ima najbolje zaposlenike koje novac može kupiti i da bi u njoj bilo super raditi
Vizija i leadership – osjećaš da tvrtka ili partija ima jasnu viziju za budućnost i jako vodstvo
Financijski rezultati – zadovoljan si tvrtkinom profitabilnošću, vjeruješ u snažne izglede za budućnost i ne misliš da je ulaganje u nju rizično ili si, pak, zadovoljan transparentnošću partijskih financija u kojima vidiš dovoljnu zalihu za uspješno vođenje dolazeće kampanje ili više njih

Svih šest kriterija se mogu valorizirati, način mjerenja može svatko sebi prilagoditi, i na taj način dobijete preciznu sliku vlastite reputacije te mogućnost usporedbe s konkurencijom. Osim toga, svaki od šest kriterija, izmjeren, vam daje sliku potencijalno problematičnog područja na kojem morate poraditi kako bi ste se nastavili uspješno kretati prema cilju. Osim radi bržeg, lakšeg i jednostavnijeg dosizanja cilja, upravljanje reputacijom je važno i zbog izravnih financijskih učinaka koje pad ili rast reputacije mogu imati ne vrijednost vašeg posla, vas samih ili političke opcije kojoj pripadate.

U Reputation Instituteu procjenjuju da rast ili pad reputacije od 10% znači rast ili pad tržišne vrijednosti kompanije od 1% do 5% ovisno o sektoru u kojem posluje. Osim toga, postoji snažna statistička korelacija između reputacije tvrtke i vjerojatnosti da će potrošači kupiti, preporučiti ili investirati u kompaniju, njen proizvod ili uslugu. U politici je to još izraženije jer pad ili rast reputacije od 10% može značiti izgubljene ili dobivene izbore. Nakon što ste ovo pročitali, ne bi trebali više pitati što je to upravljanje reputacijom, nego: “Kad počinjemo?”

Post to Twitter Post to Facebook Send Gmail Post to LinkedIn

Strategija

Posted April 11th, 2011 in Blog by Krunoslav Vidić

splet okolnosti me spriječio da razmišljanja, misli i ono što putem naučim, pretočim u zapise koji će, prije svega, poslužiti meni kao podsjetnici, a onda i drugima omogućiti da nešto nauče, da se podsjete ili da na neki događaj ili temu imaju alternativni pogled. nekoliko mi je događaja posljednjih dana pomoglo da se ponovno ulovim pisanja i osvrnem na jednu od omiljenih mi tema. iako neki smatraju da se previše bavimo “strategijom”, na raznim razinama, mislim da je ispravno definiranje strategije ključ kako, u mnogim situacijama, uspješno dosegnuti cilj koji smo si sami postavili.

prvi povod za ovaj text je razgovor s kolegom o raznim pogledima na strategije i razbacivanjima tom rječju na sve strane. kada razgovarate s političarima, PR-ovcima ili novokomponiranim stručnjacima za sve i svašta, gotovo na samom početku razgovora iskrsnut će riječ strategija. kad uđete malo dublje u priču, ako ste si dali malo truda i pročitali nešto o strategijama, shvatit ćete da velika većina, ustvari, nema pojma o čemu priča. ili miješa ciljeve sa strategijom ili taktiku ubacuje na mjesto strategije ili miješa elemente taktike sa strategijom. s druge strane, moj uvaženi kolega smatra da se ne mora baš svaki put i svakom poslu strateški pristupati. imamo ad hoc poziciju, zahtjev klijenta, krizu ili priliku, i treba reagirati bez puno “mudrovanja”, sad i odmah. i klijentu uzeti novce. mogu se složiti da se za svaki posao ne mora izrađivati strategija jer, ponekada, jednostavno nema dovoljno vremena i stvari treba odrađivati odmah ili nakon vrlo kratke pripreme.

ali tada bi na snagu trebao stupiti strateški pristup poslu. pojednostavljeno, vaša strategija koju primjenjujete u poslu, prilikom rješavanja problema ili iskorištavanja prilika koje su se ukazale. ne morate izraditi strategiju za ad hoc posao, ali morate imati strateški pristup kako bi ste bili učinkoviti, ekonomični i postigli ciljani rezultat. ako se drugačije ponašate, dogodit će vam se da ono malo vremena što imate, izgubite na traženje procedura, prikupljanje informacija na pogrešnim mjestima ili na gađanje potpuno pogrešnoga cilja. nije važno radi li se o one time dealu ili o dugotrajnijem angažmanu, posao trebamo raditi na najbolji mogući način. osim što tako brže ispunimo zadani cilj, zadovoljimo klijenta te ulažemo u vlastitu reputaciju. a ako se bavimo upravljanjem reputacijom, naizmjerno je važno da izgrađujemo i ulažemo u vlastitu reputaciju. no, ako vam je jedini cilj klijenta “oženiti” za novce, sasvim vam je svejedno hoće li uživati u “bijelim bubrezima” koje ste mu prodali i hoće li se kod vas vratiti po još malo dobro zapakirane magle.

ako cilj (objective) definira metu prema kojoj stremimo, naše krajnje odredište, strategija (strategy) određuje glavne smjernice i postavlja konstrukciju za razmišljanje usmjereno prema cilju, taktika ili više njih (tactics) nam kaže na koji ćemo način, odnosno kojim metodama, alatima i oruđima stići do cilja. prilikom definiranja cilja moramo biti određeni i točno navesti što želimo postići. nakon što smo definirali i u potpunosti razumjeli cilj, razvijamo strategiju koju mora, na svim razinama izvršavanja, provoditi svatko tko je uključen u njenu realizaciju. postojanje strategije ne znači da će nam se taktika sama pokazati, ali će nam razumjevanje cilja pomoći da ostanemo usredotočeni i da brzo i lako donosimo taktičke odluke. često se događa oko nas da se ekipa previše usmjeri na taktiku i vrlo lako napusti glavni cilj, ako taktika ne daje očekivani rezultat.

baš to, zadržavanje glavnog cilja u fokusu, drugi je povod ovom textu. spletom okolnosti, na twitteru sam naletio na raspravu o jednom veeeliiikooom brandu u .hr, trenutnoj nedostupnosti njegovih usluga na jednom, u tom trenutku vrlo napučenom, području te o nejavljanju community managera tog branda s objašnjenjem što se događa. ne, ne želim ovdje ulaziti u raspravu o tome je li CM služba za korisnike, advertising platforma ili PR kanal, ali želim skrenuti pozornost na činjenicu da taj veeeliiikiii brand nije imao strategiju za krizne situacije. što mi je naknadno objašnjeno u izravnom kontaktu s CM-om. koji mi je pokušao objasniti da će možda za 2 mjeseca stvari koje su na samom početku trebale biti definirane i precizirane, sjesti na mjesto. netko jako veeeliiikiii si, moguće, može dopustiti 2 mjeseca za uhodavanje strategije, ali nitko nije tako veliki da mu reputacija neće biti okrznuta i da na njoj neće ostati udubljenje.

treći, izravan povod za ovaj napis je text Why Social Media Is a Waste of Time for Most Banks & Credit Unions na koji sam slučajno naletio. tekst nije kratak, nema puno slika, ali si ipak dajte truda i pročitajte ga. neovisno radite li u bankarskom sektoru ili u kreditnim zadrugama ili u proizvodnji hrane za stoku. vjerujte mi, uštedjet će vam jako puno vremena (a vrijeme je novac kao što ćete doznati u textu) i pristojnu količinu novca. nakon što sam ga pročitao, imao sam dojam da mi je netko pročitao misli i složio ih u skroz pristojan text. (nepristojne misli su cenzurirane. – op.a.)

prije pola godine ili nešto manje, jedna me kolegica iz bankarskog sektora zamolila da joj pomognem naći nekoga za community management za neke njene prijatelje. kako to obično radim, rekao sam da ću pomoći, ali me zanimalo što im, ustvari, treba. ponudio sam da sjednemo na kavu i da ćemo nakon toga biti pametniji i znati treba li im uopće community manager. ona je rekla da će im to predložiti. dva mjeseca kasnije mi je javila da su “oni”, nikada mi nije rekla o kome je riječ, ali moguće je da su karticari iz njenog sektora, našli CM-a. malo sam zakotrljao klikere i došao do zaključka da je netko našao “odgovarajuću” osobu za potpuno nedefinirano radno mjesto, da radi posao koji im, moguće, uopće nije potreban. ima se, može se…

i tu se vraćamo na taktiku, strategiju i cilj. važno je krajnji cilj ne izgubiti iz vida, a ekipa iz The Financial Brand vam nudi instant rješenje ako nekako uspijete definirati cilj pa vam usfali online strategija.

Post to Twitter Post to Facebook Send Gmail Post to LinkedIn

Requiem for a dream

Posted January 11th, 2011 in Blog by Krunoslav Vidić

Danas, 11. siječnja 2011., odnosno 11. 1. ’11. prestao je postojati Radio 101 kakvog smo poznavali. Svjestan sam da je riječ o samo još jednom mediju koji je pokleknuo pod teretom krize, lošeg upravljanja i spleta više nego sumnjivih okolnosti. Istovremeno, ne mogu se ne prisjetiti da sam uz Radio 101 proveo sate, odnosno dane, od kada sam 1992. doselio u Zagreb i okolicu. Čak i dok sam bio u Beogradu, počesto bih si streamao Aktualac. U mnoštvu tekstova koju jesu ili će biti napisani o radiju koji se ne gasi, posebno se izdvaja osvrt objavljen u H-Alteru. Uz njega mi je baš sjeo Requiem for a dream…

Post to Twitter Post to Facebook Send Gmail Post to LinkedIn